..

Odlučila sam da mi ovaj blog bude prvenstveno za priče koje pišem. Međutim, mnogo loših stvari u životu mi nedaju da krenem… Prvo, postala sam glupi paćenik po pitanju ljubavi, ona ja, koja je uvijek bila hladna i nije dozvoljavala da mi neko dođe bliže srcu, baš ta ja sam se nenormalno zaljubila. Zavoljela koga nisam smjela, onako kako se jednom u životu voli.. I onda kontam, ovo nikad neće proći, ma koliko govorili proći će, jebeno znam da neće. Ova bol koja nagriza srce ne prolazi, čak se bojim da i tu bol volim… Voljela sam njegove mane, voljela sam njegov smijeh, njegove tople dodire i vrele poljupce. Voljela sam njegovu blizinu, samo tad sam bila mirna i samo tad sam to bila ja. Sretna i ponosna. A onda sam ga otjerala od sebe zauvijek. Toliko ljubavi u meni prema njemu, a morala sam ga otjerati… Boli me juče, boli me danas, boljeće me i sutra. Ta bol grize sve, a osmijeh na licu sve to sakriva.. Pitam se, hoće li stvarno uvijek ovako boljeti?! Ili će, možda nekim slučajem, proći kao da nije ni bilo?! Previše dugo boli da bi tako prošlo.. kao da nikad neće proći.. Ostavio je veliku šupljinu, prazninu u meni, a sama sam to uradila…

Komentariši